Padnaja sneg vrz Vranje. Ubav, bel, sve se c’kli od ubavinju, merak da frljiš oči na ovija beli vranjski krovovi, a pod tak’v jed’n krov je i Sofka sanjala i uzdisala, s’s brazletne na ruku, Šana, Tašana, Lenče i mloge druge ubave Vranjanke.
More, i dan’s si je takoj! Gizdave, tafriv se po Slunce, sneg i kišu, dok proodiv pokraj Bel most i po njega odiv, a vetar gi udara u ladni obrazi što se zacrveniv srce k’d počne da čuka pobrgo….
Ubavo si je Vranje naše. Kakvo je – takvo je! Toplo u dušu, pa što ako je padnaja ovol’ki sneg, arno, zima ni uripila u čaršiju, avlije, sokačiki i brda, po kaldrmu se lizgav deca, more…i postari!
Krofne mirišev, jabuke i koštančiki, ladno, drvja se isušili, lisje nema, dim od’tam – od’vam, zaledija se i Bora u park, a pa si ni je merak da si pojemo, da si igramo, da si ga daire dofatimo pa na astal!
Vranje si je ovoj meraklijsko, pod sneg poubavo i potoplo, leleee, u grudi mi ripa srce kol’ko si ga volim i saklet me odma ufati ako bar jedanput u d’n ne gi čujem trube na Bakiju il’ na Ekrema Mamutovića.
Da smo si svi živi i zdravi, a s’s nas i kučiki i mačiki i sve, b’š sve što si je iz Vranje, more…i podaleko!
Pa pa da frljamo vatrometi uz vranjsko vino i rakiju iz naši podrumi!
Piše: Branka Marković