Znaš ono kad se rodiš u zemlji gde nisu postojali „oni“ i „mi“

911

Znaš ono kad se rodiš u zemlji gdje prve korake praviš držeći se za prste svoje mame i njene najbolje drugarice Azre, gdje te svi vole i uživaju u tvojim recitacijama, gdje te oblače kao lutku iz Trsta a bogme i kupuju ti haljinice baš u tom gradu.

Rodiš se i rasteš kao normalna osoba, svijet oko sebe također smatraš za normalan pa odeš kod komšinice Nade po šnitu hljeba pomazanu paštetom jer se danas kod nje sva djeca hrane. Godine idu a tebi sve ljepše i ljepše odrastati sa djedom Čedom i bakom Katom koji te vole kao da samo ti postojiš na ovom svijetu a vole se i oni izmedju sebe, pa se tako predveče prošetaju gradom, držeći jedno drugo za ruku, pokazujući svoju ljubav. Vole oni mene ali nedaju jedno na drugo i stalno ponavljaju: „Vi djeca ćete otići a mi ćemo do smrti ostati zajedno.“ Onda dodješ kući a deda Stipe, pravi riječki gospodin, koji je doselio u našu čaršiju, sjedi ispred zgrade a ti ga fino kulturno pozdraviš, persirajući ga a on crvenku izvadi i kaže da si odemo kupiti sladoled.

E tako sam ja rasla, niko mi nije rekao da mrzim Azrin prst, da je drugačiji od maminog, niko me nije učio da ne idem jesti Nadinu paštetu jer je ona „njihova“ ili naša, nisam više sigurna ko je ko, pa mi oprostite. Niko me nije učio da ne pozdravljam deda Stipu jer je doselio iz Hrvatske.

Niko mi nikada nije rekao da postoje „oni“ i da postojimo „mi“! I sada mi dodju neki ljudi koji ne znaju razliku izmedju slova Č i slova Ć. Ljudi čije rečenice pokušavaš dešifrirati ali ti ne uspjeva. Možeš da zamisliš takve? E baš takvi mi dodju i kažu da smo mi neka mješana djeca iz nekih mješanih brakova a da su ti brakovi bili iz nekog interesa.

Ja sam bila i ostala ona Vanja koja svoj svijet, pun ljubavi i pažnje, posmatra iz ulice Sulejmana Omerovića Cara, narodnog heroja, meni ruka prijatelja nikada neće biti njihova ili naša. Ne znam zašto ste toliko zli i loši. Ne znam zašto dijelite ljude na nacije i vjere. Ne znam zašto ne znate razliku izmedju Č i Ć. Ne znam odakle ste i gdje ste rasli. Ne znam da li je vaša ulica nosila ime narodnog heroja. Ne znam zašto spominjete Boga i mješate vjeru u vašu mržnju i ljudsku glupost.

U moje vrijeme je bilo sramota biti fašista a bilo je kulturno biti fin prema komšijama. I ja se neću nikada prilagoditi vama dok sam živa. Stoko nekulturna – jer drugi naziv za vas nemam.

Autor: Vanja Crnojević