0.3 C
Vranje
utorak, februar 11, 2025
Prikaži još
    NaslovnaDruštvoPriča (o) ženiDANIJELA STOJILJKOVIĆ: Žena koja nikada nije pripadala osrednjosti

    DANIJELA STOJILJKOVIĆ: Žena koja nikada nije pripadala osrednjosti

    Ona je fudbalski trener, kaže da ne voli da se za ovo zanimanje govori u ženskom rodu, jer nekako gubi smisao. Ona je  Danijele Stojiljković, a ako je svakodnevno možemo sresti na ulici, njenu retku storiju ne možemo tako lako naći na tlu čitave Evrope. Krenula je, začarana „bubamarom“, u fudbal još sa 11 godina i u ovom sportu je ceo život. ovo je priča o Danijeli trenutno treneru ženskog fudbalskog kluba Dinamo. Počela je u ŽFK Jumko, bila je akter najvećih uspeha ovog nekadašnjeg kluba u Kupu Jugoslavije, osvajala je trofeje sa niškim Mašincem, šest godina igrala je u Grčkoj, osetila čari Ligu šampiona, nosila dres sa državnim grbom širom Evrope… Sada je na novom početku. Znanje koje je stekla izuzetno bogatim igračkim iskustvom pokušava da prenese na mlađe, na ženski tim FK Dinamo i time se bavi dve godine unazad.

    Kada sam se vratila pre desetak godina u Vranje, imala sam želju da pokrenemo priču, da opet oživimo ženski fudbal u našem gradu. Tada nisam dobila pravu podršku, čak ni 10,15 lopti nisu imali da nam daju za početak i odustala sam. Ipak, pre dve i po godine kada je Dinamo pokrenuo ovu priču, pozvali su me da radim. Iskreno, nisam verovala u to jer sam bila razočarana i okrenula sam se nekim drugim poslovima. Ipak, otišla sam na sastanak i moje prvo pitanje bilo je da li su svesni šta znači kada se pravi klub. Tražila sam da odmah dobijemo termine i lopte kako bi radili bez ometanja i tako smo krenuli – priča ova žena sa puno ponosa kako je ušla u trenerske vode.

    Za Danijelu, među bivšim saigračicama popularnu Deksi, sve je počelo igrom u dvorištu i na ulici. Potekla je iz radničke porodice i nije mogla da pretpostavi gde će je „bubamarin let“ odvesti. Ipak, nikada nije prestala da sanja i teži višim ciljevima. Talenat je dokazala još pri prvom dodiru sa loptom, a debitovala je za A selekciju reprezentacije, one prave Jugoslavije, sa svega 15 godina.

    Potičem iz radničke porodice. Roditelji nisu mogli da mi pruže to da ja putujem gde god
    pomislim, ali imala sam sreću da sam igrala dobro i zahvaljujući fudbalu sam proputovala celu Evropu. Sport ima mnogo prednosti, a prva je da naučite da primate pomoć i da je dajete, da budete društveni i ne mislite samo na sebe. Naučite da se izborite sa problemima. Pre svega naučite da budete dobri ljudi. Naravno, ne mogu svi da budu uspešni u sportu, ali sigurno će im pomoći u izgradnji ličnosti. Sada pokušavam da deci do prikažem, da ima kažem da je mnogo toga dostižno, ali samo moraju da veruju, da imaju cilj, da maštaju da će dostići neki visok nivo. Ja sam maštala da zaigram u reprezentaciji, a posle je ispalo da sam bila i kapiten i da sam rekorder po broju nastupa u dresu sa državnim grbom – kaže Danijela.

    Ona smatra da svako dete treba da mašta o tim sportskim uspesima, nema veze da li je u pitanju fudbal.

    Maštala sam da igram za Mašinac koji je bio najbolji u ono vreme i ostvarila sam taj san. Neke stvari se nisu dale jer je bio takav splet okolnosti, kao što je moj angažman u Italiji, ali ne žalim ni za čim jer sam svesna da sam postigla mnogo – smatra ova hrabra i što bi se reklo na „prvu loptu“, vrlo skromna žena.

    Stariji Vranjanci pamte nastupe Jumkovih fudbalerki i njihove borbe sa legendarnim Mašincem iz Niša. Uspele su da u nekoliko navrata ovom niškom fudbalskom velikanu pomrse račune i osvoje Kup Jugoslavije. Posle četiri sezone u Jumku, sa 19 godina je prešla baš u Mašinac. U tom klubu se naosvajala trofeja i duplih kruna da bi se, opet posle četiri sezone, vratila u rodni grad. Novi olimpijski ciklus je provela u klubu u kojem je ponikla da bi zatim otišla u Grčku gde je branila boje Egine šest godina. Karijeru je završila u Napretku iz Kruševca gde je odigrala poslednju profesionalnu sezonu 2008/09.


    Možda je ona i mogla bez fudbala u Vranju, ali fudbal nije mogao bez nje. Vratila se prvoj ljubavi u novoj ulozi i sa pravom može uporediti nekadašnji način treniranja sa današnjim, „one“ generacije sa „ovim“.

    Sada je tehnologija napredovala. Sve je dostupno na nekoliko klikova. Ipak, neke stvari sunepromenjive u odnosu prema radu i treningu. Jednostavno, svaki igrač i igračica u bilo kom sportu mora biti disciplinovan. Prvo prema sebi, a zatim mora da se primerno ponaša i u kolektivu, klubu. Mnogi su bili protivnici te čvrstine koju je imao Perica Krstić kada je vodio Mašinac i bio selektor reprezentacije devedesetih godina, ali tako je moralo. To je reprezentacija, ljudi! Ja sam doživela da se svira himna moje zemlje i to su osećanja koja sve ostale nedaće i odricanja potiru. I danas se naježim kada čujem našu himnu. A disciplinu nam je takođe tražio i trener Maki u Jumku tako da je ona veoma važna – smatra Danijela.

    Koja su odricanja potrebna za ovako blistavu karijeru, Danijela nije mogla ni svih da se seti. Biti sportista za nju, to je način života. Posvećenost u radu može samo da se nagradi.

    Ispraćam brata u vojsku, a moram da igram utakmicu u Nišu pa tek onda da dođem u Vranje. Nema dakle svadbi, rođendana, ispraćaja, slava, ekskurzija, nema druženja sa vršnjacima… to je ono čega sam morala da se odreknem i čega se setim sad, na prvu loptu. Ko zna čega je sve bilo još. Ipak, porodica je najviše ispaštala tu moju karijeru. Ženski fudbal u Evropi ima veliki potencijal i sigurno lepu budućnost. Srbija po svom starom običaju, kaska za ovim trendovima, ali krenula je i ona da popularizuje lepši pol u „muškom sportu“. Ne toliko što je htela, koliko zato što je morala – mišljenja je ova najtrofejnija vfanjska sportistkinja.

    Danijela tvrdi da je ženski sport specifičan jer je broj talentovane dece nešto manji nego kod dečaka, ali su zato srčanije na terenu. Zbog tog nedostatka je posao trenera nešto zahtevniji jer većim radom i samo kreativnošću dolazi do nekih rezultata.

    Uslovi za rad se nisu mnogo promenili u odnosu na period kada sam igrala. Kada sam počela da treniram, a posebno u ženskom sportu, jednostavno nema para. Kada sam igrala za reprezentaciju, sigurno nisu hteli u Savezu da izdvajaju novac za nas, ali su morali po nalogu UEFA. Sada je priča dosta drugačija jer prema pravilima evropske kuće fudbala svaki klub mora da ima žensku selekciju i tim koji će igrati u ligi. To je uslov broj jedan! Tako da očekujem da se stvari promene i krenu na bolje što se tiče ženskog fudbala u bliskoj budućnosti – sa ponosom iznosi podatke Danijela.

    Ona kao odličan primer kako treba da se radi navodi kao je to regulisano  u Skandinaviji.
    U mlađim kategorijama dečaci i devojčice igraju zajedno sve do 11 godine.

    Igrala je u veznom redu i često bila čovek odluke na utakmicama. Sada je čvrsto odlučila da ženski fudbal na jugu Srbije počne novu renesansu. Sigurno da sumnje u ženski fudbal nikada nisu ni prestajale, ali…

    Imamo seniorski tim koji igra Drugu ligu, i mlađi tim koji nastupa u Razvojnoj ligi. Od naredne sezone je propisano da moramo da imamo i kadetsku ekipu tako da će tu biti tri tima i dosta rada. Sa decom smo zajedno Jasmina Zafirović i ja jer već sada je teško postići sve te obaveze. Pored discipline, zahtevamo na tome da svaki član oseti da smo svi zajedno jedan tim i da smo svi isti  – kaže ova žena.

    O nekim ličnim ambicijima kaže da joj Reprezentacija  poslednjih godina dovra i  da bi volela da tamo radim kao trener ili da se oproba u inostranstvu. Kaže da je život u maloj sredini naporan, ali da je ona to davno prevazišla jer od kako zna za sebe pobeđuje predsrasude.

    Prevazišla sam odavno da se brinem šta se priča po čaršiji i gledam samo napred. Ne dotiče me to, a svesna da ne mogu da zabranim ljudima da pričaju – priča kroz osmeh.

    Danijela je tokom svoje igračke karijere ostavila dubok trag koji će retko koja fudbalerka uspeti da nadmaši, ne samo u Vranju, već i u čitavoj Srbiji. Bila je kapiten reprezentacije sve tri države koje su se pojavile na ovim prostorima poslednjih tridesetak godina. Ima najviše odigranih utakmica za reprezentaciju – čak 85. Tokom karijere je uvek sebi postavljala visoke ciljeve,a takav je slučaj i sa trenerskim pozivom jer po karakteru, Danijela Stojiljković nikada nije pripadala osrednjosti.

    Autor:B. Čukić

    Ovaj medijski sadržaj sufinansiran je od strane grada Vranja. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.

    Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 61 6040777 (WhatsApp / Viber / Telegram).
    spot_imgspot_imgspot_imgspot_img

    Pre slanja komentara molimo Vas da pročitate sledeća pravila: Stavovi objavljeni u tekstovima pojedinih autora takođe nisu nužno ni stavovi redakcije, tako da ne snosimo odgovornost za štetu nastalu drugom korisniku ili trećoj osobi zbog kršenja ovih Uslova i pravila komentarisanja. Mišljenja iznešena u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne odražavaju stavove redakcije portala VOM. Strogo su zabranjeni: govor mržnje, uvrede na nacionalnoj, rasnoj ili polnoj osnovi i psovke, direktne pretnje drugim korisnicima, autorima novinarskog teksta i/ili članovima redakcije, postavljanje sadržaja i linkova pornografskog, politički ekstremnog, uvredljivog sadržaja, oglašavanje i postavljanje linkova čija svrha nije davanje dodatanih informacija vezanih za tekst. Takođe je zabranjeno lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni. Redakcija "VOM" zadržava pravo da ne odobri komentare koji ne poštuju gore navedene uslove.

    Popularno

    Facebook zajednica „vraća“ monahinju u manastir

    Društvene mreže preplavljene su apelima korisnika da se u manastir Sveti Pantelejmon vrati monahinja Jelena, koja je navodno smenjena sa funkcije namesnice. Vernici apeluju da...

    Deca na udaru respiratornih i stomačnih virusa