Praznici su vreme porodičnih okupljanja, na jednom mestu okupiće se i sesti za istim stolom ili ispred jednog televizora ljudi koji nisu formalno porodica, a opet dele emocije i svakodnevnicu kao najbliži. Ovo su priče iz života žena koje su ostale bez krova nad glavom, ali koje pored toga nikada ne odustaju i veruju u bolje sutra. Nova godina znači novi početak, novu priču, kada sve što je bilo ružno ostavljamo iza sebe i gde se radujemo svemu što nam tek dolazi.
Činjenica je da svako od nas ima neku svoju životnu priču, a u moru takvih nalaze se i one iz Prihvatilišta za stara lica u Vranju. Mesto gde je dvadeset petoro ljudi našlo utočiste i izlaz iz jako teških životnih situacija. Neki su ostali bez krova nad glavom, neki su zato što nije bilo onih koji bi o njima brinuli, neki zato što nemaju “nikoga svog”, a neki zbog toga jer su se našli u teškoj finansijskoj situaciji ili imaju finansijske probleme. Prihvatili su ih ljudi koji tamo rade, prihvatili su jedni druge, bez osude i predrasuda, sa puno vedrine želje i volje da ponovo krenu iz početka oni provode vreme uživajući u svakom danu i nadajući se nekom boljem sutra, kada će krenuti iz početka.
Znači mi to sto sam na ovom mestu jer se osećam kao da sam u svojoj kući. Lepo sam primljena, prihvaćena. Imamo sve i ne možemo da budemo nezadovoljni. Tvoja kućica je tvoja slobodica ali kad već nemam svoju onda je i ovo moja kuća. Mi smo jedna porodica, ja bar tako mislim. Ako, me nešto muči, ako imam neki problem imam kome da se obratim. Međusobno se pomazemo i nađemo se jedni drugima – ovako započinje svoju priču za VOM Suncica Stefanovic (67).
Ona dodaje da iza sebe ima brak, međuvremenu je zadesila “neka nesreća”, razvela se i ostala bez svog doma. Dok je bila u stanju radila je brojne poslove, ali joj sada zdravstveno stanje ne dozvoljava. Ipak, kaže rado zavrne rukave ako treba pomoć i u svom “novom domu” pomogne zaposlenima i korisnicima.
Osećam se kao da sam kući, a ono sto je najbitnije jeste to da imamo sve uslove za normalan život, radimo dekupaže, pletemo, to je ono što ja najviše volim, imam nekoliko šalova koje sam isplela – kaže Sunčica.
Sličnu priču nam je ispričala još jedna korisnica Prihvatilista u Vranju, Ljiljana Dimčić (66). Ova žena ne želi da priča o detaljima nedaća koje su je zadesile, kaže da je doživela neke “neprijatnosti” i obzirom na takvu situaciju obratila se opštini i tako se našla u Prihvatilištu.
Trudim se da sama sebi nađem utehu kroz rad. Ako bilo kome treba neka pomoć ja sam uvek tu na usluzi. Volim da počistim, obrišem, sredim enterijer. Bavim se sađenjem cveća, to me privlači. Mnogo mi znači sve ovo zato sto mi ovde zaista imamo veliku pažnju. Posebno mi se dopada to sto imamo izlete. Išli smo do Vranjske banje, Prohora Pcinjskog, obilazili smo manastire. Svi zaposleni imaju puno razumevanja. Kada uđu u sobu prvo nas pitaju kako smo, a mnogima od nas je dovoljno samo to, kao da smo tim pitanjem izlečeni, jer oni nas leče rečima kaže – prič Ljiljana Dimčić.
Dokaz za to da reči mogu zaista da izleče je i Vera Anđelkovic (72) koja je smeštena u Prihvatilište sa brojnim zdravstvenim problemima, međutim uz puno truda kako zaposlenih tako i ostalih članova Prihvatilista ova žena je stala nas svoje noge.
Došla sam na nosilima, preživela sam šlog, nisam mogla ni da govorim, ni da gutam.Ovde sam izlečena i rekla sam da ovo nije za mene prihvatilište, nego spasilište. Živela sam sama na selu, međutim pao je sneg i socijalna radnica mi je predložila da se sklonim ovde. Obzirom da sam od skoro u ovom Prihvatilištu vreme provodim tako sto šetam, ja sam seljačko dete, uvek sam radila i mnogo mi znači to sto sam ovde, svi su za mene najbolji jer su me prihvatili kao da su mi najbliži – priča Vera Anđelković (72).
Kako saznajemo od zaposlenih u Prihvatilištu svi se maksimalno trude da omoguće sto prijatniji boravak svojim korisnicima sto potrvrđuju i oni sami budući da imaju samo reči hvale za celokupnu ekipu koja brine o njima. Stanka Miloševic stručni radnik u Prihvatilištu ističe da se svi zaposleni trude da korisnici centra imaju osećaj kao da su deo jedne velike porodice.
Mi kao stručni tim radimo na tome da nađemo neku zajedničku sponu sa spoljnim svetom u
smislu da im zadovoljimo one potrebe koje su neophodne za izlazak iz sistema socijalne zaštite. Radimo na tome da ih međusobno povežemo i da se osećaju kao deo porodice. Kada se izvrši stručna procena korisnici se vraćaju u svoju porodicu, smeštaju u hraniteljsku porodicu ili u starački dom koji može da bude trajni oblik smeštaja. Trudimo se da radimo na onim aktivnostima gde ce se korisnici osposobiti za dalji život. Kroz kreativne i tematske radionice, radne okupacione aktivnosti ,radimo na osvešćivanju njihovih potencijala – objašnjava Stanka Milošević.
Ona pojašnjava kako zajedno izrađuju razne predmete,prave čestitke, organizuju humanitarne prodaje njihovih radova, često idu na izlete, sređuju dvorište i prostor u kome borave. Iako ima i starijih ljudi koji ne mogu da učestvuju, oni su obavezno prisutni i deo su zajednice. Kako Stanka Miloševic ističe rad u Prihvatilištu je za nju bio veliki izazov, međutim shvatila je da u svakom čoveku može da se pronađe dete. Sav trud koji zaposleni ulažu se ogleda se u zahvalnosti koja se može i čuti i videti na licima naših sagovornica. One su žene koje život nije mazio, ali su uspele da nađu svoj mir i svoj “privremeni” dom.
Autor:Andrea Dimić
Foto:Andrea Dimić
Ovaj medijski sadržaj sufinansiran je od strane grada Vranja. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.