A mogao je da bude naš sin, brat, unuk… Mogao je da bude jedan od mojih đaka, đaka naše čaršije vranjske, bilo koji srpski đak , BILO KOJI MLADI ČOVEK igde….
I uvek mislimo da se to tamo nekome dešava, ne nama. Čujemo, vidimo, tužno nam u duši pa zaboravimo.
Ipak, ne sme da bude tako, ne sme da se dešava (kao do sada) da smo deo posmatrača, deo „gledalaca“okupljenih oko bespomoćne žrtve koja nam umire pred očima a da ništa, baš ništa preduzeli nismo, pošto-poto otrčali po pomoć, umešali se razdvajajući pobesnele ljudske životinje od nevinog plena.
I ovoga puta, stajali su oko Stefana, posmatrali. Eto, to smo mi, današnji Srbi (ne)ljudi!
Srbi koji se busaju srpstvom, istorijom, Srbi koji nemaju ni jedan zamak, dvorac, tvrđavu sačuvane kao podsetnik na tu silu nekadašnju kojom se kočopere pojedini a ovamo – pijane i izdrogirane propalice , potomci „nebeskog naroda srpskog“ i sinovi ko zna kakvih roditelja- „sokola“ srpskih – uzimaju živote nevinih , samo da bi bes zbog promašenosti mladosti i života u zemlji bez zaposlenja i pravih, svetlih ideala i ciljeva izgubljenih davno, iskalili na ljude koji čekaju taxi, uđu u apoteku pa ih na izlasku malo probode narkoman koji se minut pre toga posvađao s ocem pa će sada da bode….
Da i ne spominjem mnogobrojna ubistva, kriminal, tuče, drogu po školskim dvorištima, vršnjačko nasilje i otmice koji su učestalije no ikad a koji su nam itekako poznati.
Svaki dan.
I to je realnost, ne Fejbuk srpske prepirke i nadmudrivanja i osude i komentari, psovanja i moglo je biti ovako, moglo je biti onako! Puka virtuelna mudrovanja preko društvenih mreža, reči i samo puste reči – uvek kad je već prekasno.
Mada, živeći uz ružičaste televizije i brdo nasilja ovde na društvenim mrežama uz nedostatak posla, ljudskosti, hrabrenja omladine i bez KUĆNOG VASPITANJA i bavljenja svojom decom, a ne pokazivanja svojih života javno (lažnog sjaja, gde se pojedinci nadmeću ko će objaviti bolji selfy iz toaleta ili dok devojke u minićima stoje ispred vrata wc-a sa napućenim usnama ispred kamere, sa zamotanim džointom i pištoljima u kafiću na stolu za piće dok se u pozadini zapenušali omladinci bez trunke obrazovanja u stilu srpskih orlova i istetovirani do besvesti razbijaju od batina) – ne treba ni očekivati da će bilo ko od prolaznika prići očajnom čoveku koji u centru grada prerezuje sebi grkljan, pada – a prolaze kraj njega kao da je truplo aždaje…
Strašno. Mnogo žalosno, glupo, besmisleno….
Jer Stefan i mnogi nastradali poput njega u miloj nam zemlji – ne zaslužuje smrt tako rano i bez razloga, samo jer je vlasnik kafića izbacio van razjarene srpske neljude…koji su pomno posmatrani dok batinama gase tuđ život jer im se tako hoće!
Jer je mogao biti i neko od naših najbližih….
Autor: Branka Marković