Istorija Srba na Balkanu je duga najmanje 1400 godina. Samo postojanje naroda pod tim imenom je sigurno mnogo duže, ali zbog toga što Sloveni nisu imali pismenost mi o periodu pre dolaska na Balkan nemamo skoro uopšte podataka. Tek pri dodiru sa Romejskim carstvom Srbi će na sebe skrenuti pažnju i izaći na istorijsku pozornicu.
Upravo će rimski vasilevs Konstantin Porfirogenit biti taj koji će u svom delu „Spis o narodima” Srbe prvi put pomenuti pod tim imenom. Ovo delo koje je sastavio lično car ili neko od njegovih učenjaka je bilo spolјnopolitiči priručnik namenjen uskom krugu uz vasilevsa i njegovom sinu i nasledniku, budućem vasilevsu, Romanu. Želјa oca je bila da svog naslednika upozna sa svim narodima koji su se nalazili na granici ili na teritoriji Romejskog carstva, o njihovim osobinama, vrlinama i manama. Opisani su Arapi, Langobardi, Pečenezi, Ugri, Srbi, Hrvati, Mlečani… Vasilevs je naveo i savete i smernice iz tadašnje diplomatske prakse Romeja kako postupati sa kojim narodom.
Konstantin Porfirogenit je dolazak Srba na Balkan smestio u VII vek u vreme vladavine vasilevsa Iraklija (610-641), što je grčko čitanje imena Herkul. Iraklije je bio sigurno jedan od najvećih vladara i vojskovođa Romeja ali istovremeno i čovek koji je gledao kako se ruši sve ono što je postigao na bojnom polјu. Sa prostora Panonske nizije carstvo je stalno bilo napadanao od strane Avara i njima potčinjenim Slovenima i izgleda da je upravo to navelo Iraklija da pozove Srbe i Hrvate da se naselele na Balkan.
Porfirogenit je zapisao da su Srbi došli kao organizovan narod i pretpostavka je da su imali zadatak da kontrolišu druga već naselјena slovenska plemena i štite granice carstva. Sklopivši primirje sa Avarima koji su 626. godine neuspešno opsedali samu prestonicu Konstantinopolј Iraklije je već sledeće godine u odlučujućoj bici kod Ninive porazio persijsku/sasanidsku vojsku i time porazio višedecenijskog protivnika Romeja. Persija je bila na kolenima, a romejska vojska je pobedonosno ušetala u Persiju. Međutim Iraklije nije mogao da uživa u svojoj pobedi. Samo nekoliko godina kasnije nova religija se proširila po Bliskom istoku i muslimani predvođeni Muhamedom i njegovim naslednicima su osvojili ceo prostor nekadašnjeg Istočnog rimskog carstva ugrozivši nekoliko puta u narednim decenijama i samu prestonicu.
Po Konstantinovom zapisu Srbi su se prvo naselili na prostoru današnje severne Grčke oko mesta koje po njima i danas nosi naziv Srbica, ali su se nekoliko godina kasnije prebacili severnije i osnovali nekoliko država Srbiju/Rašku, Zahumlјe čiji će deo kasnije dobiti naziv Hercegovina, Duklјu koja je kroz vekove nosila i ime Zeta, a kasnije Crna Gora, Travuniju i Paganiju, odnosno grubo rečeno južni deo današnje Dalmacije. Bosna će u ovo periodu predstvlјati geografsku, a ne istorijsku celinu i verovatno je bila u sastavu Srbije.
Hroničar Ajnhard u svojim „Analima Franačkog carstva” je zapisao da Srbi drže dobar deo Dalmacije, normalno to se odnosi na rumsku provinciju Dalmaciju.
Granica između Srba i Hrvata koji su u isto vreme došli na Balkan je bila reka Vrbas. O prapostojbini Srba ima mnogo teorija i jedino što je Porfirogenit zapisao je da su došli iz tzv. Bele Srbije, odnosno da su dvojica braće podelila pleme i jedan je sa delom naroda krenuo u seobu dok je drugi ostao da živi u prapostojbini. O sudbini tih Srba nemamo nikakvih podataka.
„Srbi vode poreklo od nekrštenih Srba, nazvanih i Beli, naselјenih sa one strane Mađarske, u kraju koji se kod njih naziva Bojki (Bojka), gde im je u susedstvu i Franačka, isto kao i velika Hrvatska, ona nekrštena, koja se naziva i Bela. Tamo su dakle ovi Srbi od davnine nastanjeni.” Konstantin Porfirogenit, „Spis o narodima“
Ime vođe koji je doveo Srbe na Balkan kao i njegovih sinova nažalost nije sačuvano u istoriji, a prvi vladar za koga se veruje da je vladao oko 780 godine je bio Višeslav. Posle njega je vladao njegov sin Radoslav, a zatim njegov sin Prosigoj.
Imena govore da su Srbi i pored dolaska na dominantno hrišćanski prostor zadržali svoja narodna imena, odnosno da pokrštavanje nije urađeno u celosti. Prvi vladari koji će nositi hrišćanska imena su bili Stefan, sin Mutimira i Petar sin Gojnika krajem IX veka. Srbi će u potpunosti hrišćanstvo primiti tek početkom XII veka u vreme dinastije Nemanjić.
Srbi će iz svoje prapostojbine doneti i titulu župan, kao i teritorijalnu podelu teritorije na župe. Pored toga ono što je Porfirogenit zapisoa je da Srbi nisu voleli rat, ali i narod koji je veoma odlučan u odbrani svoje zemlјe koju bi branili do poslednjeg.
Prosigojev sin Vlastimir (830-851) se smatra utemelјivačem srpske srednjovekovne države i osnivačem prve poznate srpske dinastije Vlastimirovići/Višeslavića/Vojislavića. Tokom njegove vladavine Bugarska cé nekoliko puta bezuspešno napadati Srbiju.
Tokom vladavine Vlastimirovih sinova Mutimira, Strojimira i Gojnika dolazi do novih sukoga ali i novih pobeda na Bugarskom. U jednoj od bitaka braća su teško porazili bugarsku vojsku i čak zarobili nekoliko bugarskih velikaša što je dovelo do direktnog sastanka dva vladara i razmene darova i sklapanja prijatelјstva. Pri kraju svoje vladavine Mutimir je prizano vlast Romejskog carstva i postao njen vazal.
Godine 891. umire Mutimir i nasleđuje ga najstariji sin Pribislav, međutim već sledeće godine on je potisnut sa vlasti od strane Gojnikovog sina Petra. I pored nekoliko pokušaja da bude zbačen sa prestola od strane Mutimirovih i Strojimirovih sinova Petar se na presto održao sve do 917. godine. Petar je uspeo da uspostavi dobre odnose sa tada dve najmoćnije države Balkana, Bugarskom i Romejskim carstvom i tokom njegove vladavine nije bilo napada na Srbije od strane ovih država.
Odnosi sa bugarskom su se drastično pogoršali posle pobede bugarskog cara Simeona nad Romejima. Godine 917. Simeon je poslao kažnjeničku ekspediciju na Srbiju. Razlog je navodni sastanak Petra i romejskog stratega Drača. Bugarska vojska je do nogu potukla srpsku, Srbija osvojena, a na srpski presto je postavlјen Pavle, sin Brana koga je Petar oslepeo nekoliko decenija ranije.
Simeon je ponovo intervenisao u Srbiju zbog Pavlovog probližavanja Romejima i na srpski presto je postavlјen Zaharije. On se takođe brzo odmetnuo odmetnuo od Bugarske zbog čega je posle još jednog pohoda na presto Srbije postavlјen Časlav, Zaharijev brat od strica Klonimira (sin Strojimira). Ubrzo je međutim i on zaroblјen i odveden u Bugarsku kao taoc.
nastaviće se….
Piše: Nenad Stojiljković, diplomirani istoričar