Vranje odavno ima svoju Palestinu. Radi se o naselju koje se formiralo negde 80-tih godina, a možda i pre, ispod tadašnjeg „autoputa“. Ime je verovatno dobilo zbog načina na koji je nastalo, divlja gradnja na ničijoj ili svačijoj zemlji. Daleko od toga da nije bilo još takvih u bivšoj nam državi ali ovo je svakako sa najoriginalnijim nazivom.
I kao da nam nije malo ta jedna Palestina, naročito u poslednje vreme kada se za njeno ime vezuju samo loše vesti i nesrćećne sudbine, mi dobismo i Bejrut!
Jer kako drugačije nazvati prostor koji je oivičen ulicama Save Kovačevića i Karađorđevom a koji je do skoro bio zelena pijaca? Ko je ovuda prošao u poslednjih nedelju dana imao je šta da vidi. Ograda koja je tu bila je sklonjena, pijaca raskopana, gomile peska i šodera na sve strane. A radovi traju dugo. Sigurno mesec dana pa i jače. Oblaci prašine se dižu kada i pas lutalica protrči a kamo li kada prođe čovek. A tek subotom.
Jer pijaca radi. Prodavci koji su ovde godinama nemaju nameru da odustanu već uredno slažu svoje proizvode na već dotrajale tezge i prodaju ih obogaćene česticama prašine i zrncima peska. Ali njima ide u korist, dobija se na težini. A građani dolaze po navici. Negoduju i kupuju.
I nigde znaka šta se radi, zašto se radi, do kada će da se radi. Nigde Odluke grada da se zbog, toga šta god da se radi, ovaj prostor do daljeg zatvara i da vranjanci trebaju koristiti drugu zelenu pijacu koju grad ima. Nigde nikoga odd onih koji trebaju da se oglase.
Nama, običnim građanima, ostaje da se nadamo da se neće desiti neka nezgoda i da ne dođe do povrede ili ne daj Bože nečeg ozbiljnijeg. Jer ime ga tera. I da Izrael ne čuje za ova naša prirodna bogatstva. Šta zna raketa šta su hiljadu kilometara.
Autor: Dejan Janjić
