Vršnjačko nasilje u Vranju. Za nekoliko dana dva slučaja koja su isplivala u javnost, a koliko li je onih koji su okarakterisani kao dečji nestašluk i gurnuti pod tepih?
Da li rešiti problem na jednostavan način, prebacivanjem deteta (žrtve nasilja) u drugu školu ili predškolsku ustanovu. Tako učimo osobu ispred koje je život, ne staj oči u oči sa problemom, već pobegni od njega.
Kako kažu, vreme leči sve, pa da li naučiti dete da istrpi? U poverenju, vreme realno nikad ne izleči sve rane u potpunosti. Voditi se optimističnom mišlju i dati klincu savet: „Što te ne ubije to te ojača“, zvuči kao dobro rešenje. Međutim, tu se vraćamo na to da se od deteta stvara čovek koji će celog života da trpi.
Postoji li Bog i verujete li u sudbinu? Možda se uzdati u karmu i više sile koje će jednom za svagda da vrate sve milo za drago. Treba li se na vreme učiti poštovanju zakona jačega, jer je i malo dete jače od nekog pa može da iskali bes?
Da li je pametno podučavati strpljivošću i čekanju nasilnika da sami shvate gde su i da li su uopšte pogrešili?
Do kada ćemo čekati da se sve reši samo od sebe? Do nove žrtve? Stvari ne bi trebale, nego bi morale da se menjaju. Pre svega porodica, preko obrazovnih ustanova, sve do institucija, pa i svaki pojedinac.
U današnjem vremenu, bilo gde u svetu, Srbiji, Vranju, žmuriti pred problemom nasilja nije u redu i nije normalno. To može da postane svačiji problem.
